• Radno vrijeme

    Od 1. do 30. lipnja i od 1. do 30. rujna:
    Ponedjeljak – subota: od 9 do 21 sat
    Nedjeljom, blagdanima i državnim praznicima ne radimo.

    Od 1. srpnja do 31. kolovoza
    Ponedjeljak – nedjelja: od 10 do 22 sata

    Od 1. listopada do 31. svibnja:
    Ponedjeljak – petak: od 9 do 15 sati

    Subota: od 9 do 12 sati
    Blagdanima i državnim praznicima ne radimo.

    Muzej po dogovoru ili prema najavi otvara izložbeni prostor i izvan gore navedenog radnog vremena.

    Grupne posjete izvan radnog vremena potrebno je prethodno najaviti najmanje 5 dana ranije.

    Cijene ulaznica

    Odrasli: 30 kn
    Djeca do 7 godina: besplatno
    Učenici, studenti, umirovljenici: 20 kn
    Popust od 20% na grupe (min. 20 osoba)

    Ulaznice su besplatne za turističke vodiče i pratitelje organiziranih grupa, članove ICOM-a i muzejskih društava

    Audio vodič
    Engleski, njemački i talijanski
    Cijena jednokratnog korištenja vodiča – besplatno

    Stručno vodstvo

    Cijena (po grupi): 100 kn (uz najavu)

    Stručno vodstvo izvan Muzeja

    Cijena (po grupi) za razgled mjesta u pratnji stručnog osoblja Muzeja 200,00 kn

    Predškolska djeca: besplatno

Home / vijesti / Prilog poznavanju betinske brodogradnje – Murterski godišnjak 2018.

Prilog poznavanju betinske brodogradnje – Murterski godišnjak 2018.

U ovogodišnjem, XV. broju Murterskog godišnjaka, objavljen je Prilog poznavanju betinske brodogradnje, autorice Kate Šikić Čubrić, ravnateljice Muzeja betinske drvene brodogradnje, u kojem je sažeto prikazan pregled brodogradnje u Betini od njenog prvog povijesnog spomena do danas.

 

 

KRATKI PREGLED BRODOGRADNJE U BETINI

 

“Mi živimo na otoku. Možemo reći da prvo nasta brod, a onda otočani. Trebalo je prvo napraviti brod da bi doša na otok i posta otočanin.”

Ante Fržop, brodograditelj

 

POTREBA ZA BRODOVIMA

Stanovnici otoka Murtera su od početaka formiranja naselja u 14. i 15. stoljeću bili težaci, zemljoradnici i stočari. Na relativno malom otoku zbog prirodnog prirasta do prenapučenosti je došlo već u  drugoj polovici 16. stoljeća. Poljoprivredni kapaciteti otoka brzo su se crpili. Kulturi su se privela i manje plodna područja otoka, kao i Murteru pripadajući otočići od Vinika do Jarte.[1] Ubrzo su bili primorani obrađivati posjede izvan matičnog otoka. Najprije su krenuli na otoke tkonskog akvatorija – Žižanj, Gangaro i Košaru s pripadajućim otočićima, a potom zakupljuju pašnjake na Kornatskom otočju. Gospodarska i teritorijalna ekspanzija prema kopnu započela je zakupom Modrava, kopnene prevlake između Vranskog jezera i mora, od Prosike do naselja Drage.[2]

Murtersko-betinski posjedi danas obuhvaćaju sjeverozapadnu polovicu matičnog otoka, pripadajuće sjeverozapadne otočiće, Kornatsko otočje, otoke tkonskog akvatorija, dio Modrava do Biograda, dio Makirine, Ivinja, Oštrice, Dubrave i Dazline, a sežu mjestimično duboko u kopno poviše Vranskog jezera do Stankovaca.

Murterski otočani, za razliku od uvriježenog mišljenja o otočanima, nisu bili ni ribari i pomorci. Usput su ribarili, putem do svojih posjeda. Primjerice, veslajući do Modrava bacili bi brganju i taj ulov spekli na kamenu u stanci za objed tijekom istog dana. Iako otočani, brod su koristili gotovo isključivo za prijevoz. Prevozili su brodom obitelj, stoku, poljoprivredni alat, sadnice loze i masline, hranu i razne potrepštine, urod, travu, građevinski materijal te sve ono što im je bilo potrebno za život.

Usporedno s otkupom zemalja i širenjem teritorija jačala je potreba za brodovima. Gotovo je svaka obitelj bila ovisna o brodu, vlastitom ili tuđem. Osim za odlazak na posjede, brod se koristio za odlazak u gradska središta Šibenik i Zadar gdje su obavljali administrativne poslove poput javnobilježničkih ili odlazaka na sud, prodavali su urod ili kupovali potrepštine, išli kod liječnika, sudjelovali u javnim radovima i slično. Betinski težaci su bili poznati po svojim povrtlarskim proizvodima koje su prodavali  na okolnim otocima i kopnu. Kazivanja govore kako bi ujutro odlučili gdje će ploviti. Ako bi puhala bura, brodom bi išli za Šibenik, ako je puhalo jugo okrenuli bi se prema Zadru. Plovili bi tako i prodavali i po tjedan dana, dok sav urod ne bi prodali. Brod je postao neizostavnim dijelom svakog kućanstva.

 

GDJE SU SE GRADILI BRODOVI DO 18. STOLJEĆA?

Kad je brodograditeljska obitelj Filipi sredinom 18. stoljeća iz Korčule došla u Betinu utemeljiti nama prvo poznato brodogradilište, morali su zateći veći broj brodova. Zbog nedostatka pisanih dokumenata, ne može se utvrditi gdje sve su Murterini i Betinjani gradili ili naručivali brodove do dolaska prvih betinskih brodograditelja. Postoji više sačuvanih ugovora od 15. do 18. stoljeća koji svjedoče da su Murterini nabavljali brodove narudžbama većinom kod šibenskih kalafata ili kupnjom brodova po drugim gradovima. Sudeći prema svemu, na otoku Murteru nije bilo brodogradilišta. Postoje sporadična spominjanja brodograditelja koji djeluju u Tisnomu u 17. i 18. stoljeću. Prvi brodograditelj s boravištem na otoku Murteru bio je šibenski majstor Stjepan Placarić iliti Biližnić. U razdoblju od 1624. do 1635. godine posvjedočen je u tišnjanskim matičnim knjigama 12 puta kao kum ili svjedok.  Prvi brodograditelj rođenjem s otoka Murtera bio je Tišnjanin Miho Toljić rečeni Mišev. Prvi njegov spomen je iz 1681. godine kad je u jednoj javnobilježničkoj ispravi kao svjedok naveden kalafat Miho Toljić. U vremenu prije dolaska Filipijevih u ispravama se pojavljuju i druga imena iz Tisnoga i Betine vezana uz brodogradnju.[3]

Tipični i najčešće korišten brod u tom vremenu bila je bracera od 6 do 8,5 metara dužine, oblog dna i bokova, veće zapremnine. Gledajući formu danas poznate betinske gajete starijeg tipa, koja se počela graditi po dolasku obitelji Filipi, može se zaključiti da betinska gajeta zapravo nalikuje maloj braceri. Formom je svakako bliža braceri, nego gajeti ribarici koju su Filipi poznavali i gradili na Korčuli. Zaključak je da su te male bracere, potom nazvane gajetama, prilagođene području kojim su plovili Murterini i Betinjani. Po svom dolasku, obitelji Filipi i Uroda su već poznati korčulanski model i onaj zatečen na terenu, braceru, uporno dorađivali i prilagođavali potrebama lokalnog stanovništva i posebitostima murterskog arhipelaga. Stvorili su višenamjenski brod koji je dovoljno velik da prevali pučinu do Kornata, dovoljno malen da njime upravlja dvoje ljudi, čvrst i stabilan da odoli moru i vjetru, adekvatnog gaza kako bi pristao na svaku hrid i kamen, velike zapremnine i jednostavan za manevar i održavanje.

 

DOLAZAK OBITELJI FILIPI I URODA

Usprkos uvriježenom mišljenju da je rodonačelnik betinske brodograditeljske obitelji Filipi, Paško Filipi, u Betinu stigao 1740. ili 1745. godine, taj podatak nije točan. Prvi spomen prezimena Filipi može se iščitati iz popisa betinskih stanovnika iz 1765. godine. Piše da tada u Betini živi jedna obitelj Filipi: Meštar Paško (Pasqual) u dobi od 30 godina, njegova žena Marija i petnaestogodišnji brat Giulio. Ako se držimo dosad poznate teze da je Paško u Betinu stigao 1745. godine, tada bi to značilo da je on stigao kao dječak od 10 godina. Naknadno smo naišli na podatak da je 1735. godine u Tisno stigao brodograditelj iz Korčule Ivan Filipi, otac Paška. Ondje je zatekao dvojicu korčulanskih kalafata – Antu Milankovića i Franu Kapora, koji su doselili nekoliko godina ranije.[4] Po tome je izgledno da je prvi od loze Filipi u Betini bio Paško, ali da je stigao nakon što je njegov otac izvidio situaciju na otoku Murteru i dosta kasnije nego što se do sada smatralo. Paško Filipi je nastavio lozu živeći i radeći u Betini oženivši se ženom Marijom s kojom je imao 6 sinova i 3 kćeri u razdoblju od 1771. do 1788. godine.[5]

Početak života u Betini obitelji Uroda datira oko 1750. godine, a možemo ga vezati uz dokument iz 1753. godine koji svjedoči kako je meštar Ante Uroda pok. meštra Luke iz Šibenika namirio dug za najam kuće u kojoj stanuje u Betini vlasnicima kuće Mihi Skračiću pok. Mate i njegovim stričevima te Stipi Skračiću.[6] Ante Uroda bio je kovač i izgledno je da je on bio rodonačelnik brodograditeljske loze Urodinih.

Vjerojatno školovani od Filippija, u Betini se kasnije javljaju i kalafati iz obitelji Uroda. No začetnik betinskoga ogranka Urodinih nije bio kalafat, nego kovač – Ante Uroda pok. Luke, koji je doselio iz Šibenika početkom 1740-ih. Ante je umro prije 1765., kad u Betini stanuje njegova udovica Antica sa sinovima Jerom i Mihom. Miho je poput svoga oca bio kovač, a njegovi sinovi Joso (rođen 1774.) i Pere (rođen 1778.) prva su generacija brodograditelja Urodina roda.[7]

Brodograditelji obitelji Filipi i Uroda razvijali su svoj zanat u Betini od druge polovice 18. stoljeća. Međusobno su često bili povezani ženidbenim vezama. Prvi njihovi škverovi nalazili su se na istočnoj obali mjesta, blizu današnjeg centra. Do 1825. godine u svom posjedu Filipi imaju 3 kuće, a Urode 5 kuća na tom području. Urode uz navedene kuće imaju i magazzino –  uso di fabbrica a barche (konobu za izradu brodova) površine 30m2 i kuću na kat smještenu u uvali Zdrače, čime djelatnost šire i na sjeverozapadni dio Betine. [8]

Iz Popisa posjeda iz 1879. godine i Popisa kuća zajednice Murtera i Betine iz 1883. godine vidljivo je da i Filipi i Urode povećavaju broj nekretnina u svojem vlasništvu, recipročno porastu poslovanja.[9]

 

RAZVOJ BRODOGRADNJE

Usporedno s rastom površine posjeda stanovnika otoka Murtera rasla je potreba za izradom novih brodova. Prvi betinski brodograditelji razvili su solidan kadar majstora za izgradnju svih vrsta brodova srednje i male  veličine. Betinske radionice imale su velik broj brodograditelja, u odnosu na broj stanovnika naselja. Drvenim brodovima opskrbljivali su čitavo područje sjeverne Dalmacije.

Ubrzo se djelatnost proširila i na kovački zanat. Kovački zanat u Betini star je gotovo koliko i brodogradnja. Kovači i brodograditelji su bili u međusobno zavisnom odnosu. Za gradnju broda brodograditelju su neophodni kovački proizvodi poput čavala, okova, sidra, dlijeta, čekića, različitih oštrica, bradvi, teslica i brojnih drugih. Betinski kovači su bili nadaleko poznati i s udaljenih područja su dolazili naručitelji kovanih proizvoda. Imali su veliko znanje o materijalima potrebnima za izradu brodskih dijelova, alata i predmeta kućne upotrebe. U  Betini je početkom 20. stoljeća bilo 5 kovačkih radionica: Bare Žurić, Marko Žurić, Miro Filipi, Ivan Đovani Filipi i Jere Filipi. Do pojave tvornički izrađenih dijelova, kovači su u potpunosti opskrbljivali brodograđevnu industriju.

Za ilustraciju jačine i obima brodogradnje u Betini mogu poslužiti podatci iz Državnog arhiva u Šibeniku. U Betini je 1926. godine djelovalo jedno veliko brodogradilište i devet manjih. Zapisano je da je na tim brodogradilištima od 31. listopada 1926. do 31. listopada 1927. izgrađeno sedam jedrenjaka i pet čamaca, a da je popravljeno 60 jedrenjaka i 12 čamaca. Betinska brodogradilišta su tada imala ukupnu površinu 11.200 m2, a svi ostali škverovi sjeverne Dalmacije zajedno 10.330 m2.  Na škverovima sjeverne Dalmacije u istom periodu zaposleno je 169 radnika različitih struka, od čega ih je 60 radilo u Betini.

 

  1. godine u Betini je bilo registrirano 10 brodogradilišta:

 

1) Brodogradilište Ante Filipija, osnovano 1882. godine, površine 100 m2

2) Brodogradilište Jose Filipija, osnovano 1904. godine, površine 70 m2

3) Brodogradilište Paška Filipija i druga, obnovljeno 1922. godine, površine 1.037 m2

4) Brodogradilište Roka Filipija, osnovano 1882. godine, površine 100 m2

5) Brodogradilište Vicka Filipija, osnovano 1775. godine, površine od 90 m2

6) Brodogradilište Benjamina Urode, osnovano 1896. godine, površine 50 m2

7) Brodogradilište Frane Urode, osnovano 1775. godine, površine 100 m2

8) Brodogradilište Pelegrina Urode, osnovano 1896. godine, površine 200 m2

9) Brodogradilište Stipe Urode, osnovano 1895. godine, površine 60 m2

10) Brodogradilište Tome Urode, osnovano 1875. godine, površine 60 m2.[10]

 

Postojale su dvije brodograditeljske zadruge. Prva brodograditeljska zadruga osnovana je 1909. godine. Osnovali su je Filipi i Urode na području današnjeg Brodogradilišta i marine Betina. Od države su dobili kredit i koncesiju na pomorskom javnom dobru. Napravili su zgradu i 3 navoza, obalu za privez, prateće objekte i nabavili alat. Zadruga je uspješno radila do početka 1. svjetskog rata kad su mlađi brodograditelji otišli u rat, a stariji u svoja brodogradilišta i radionice. Poslije rata područje je okupirala Italija, zbog rata smanjio se i obim poslova, te je Zadruga privremeno obustavila svoj rad jer su brodograditelji idući za poslom iselili u druga mjesta i gradove.

Slika 1. Zgrada prve brodograditeljske zadruge, 1909.

 

Pošto nisu imali odgovarajući teren i radionicu, a svaki po dva sina kalafata, Paško i Ive Filipi su 1922. godine  zatražili su od ondašnje države u najam područje nekadašnje Brodograditeljske zadruge. Osnovali su Tvrtku Paško Filipi i Drug. Nakon smrti Ive i svađe njegovih sinova sa sinovima Paška, Ivini sinovi su odstupili, a Paškovi nasljednici su radili na brodogradilištu do nacionalizacije 1948. godine.

Mate, Miho i Jere Uroda osnovali su 1933. godine drugu Brodograditeljsku zadrugu u svojoj radionici u Jartiću. Zadruga je bila kratkog vijeka, tri do četiri godine je poslovala.

Gradili su se kaići od 3 do 5 metara, bateli i guci od 4,5 do 5,5 metara, gajete od 5,5 do 7 metara i leuti od 7,5 do 10 metara. Uz gradnju, popravljali su se brodovi svih vrsta unutar ovih veličina.

Brodogradilišta Marka Filipija Marketa i Šime Urode, kasnije Branimira, radili su brodove veće od 18 metara jer su imali više radnika, jaču opremu, navoze i saonice.

Slika 2. Pokretni inventar pojedinaca druge brodograditeljske zadruge,1934.

 

  1. godine, prije nacionalizacije, u Betini je postojalo 7 brodogradilišta:

 

1) Branimir Uroda – 3 radnika

2) Ljubo Uroda – 3 radnika

3) Marko Filipi Marketo – 5 radnika

4) Jere Uroda – 2 radnika

5) Ante Filipi – 2 radnika

6) Pere Uroda – 4 radnika

7) Mate i Miho Uroda – 2 radnika

 

U Murteru je djelovalo brodogradilište Mira Markova s 5 radnika. U Betini je bilo još brodograditelja koji nisu imali svoje radionice pa su išli po dnevnicama.

Do nacionalizacije je došlo 1948. godine. Nacionalizirane su radionice, materijal, oprema, alat i proizvodi zatečeni u sljedećim radionicama: kod Marka Filipija Marketa nacionaliziran je M/B Đeran dužine 14 metara, kod Ljude Urode M/B Otac i sinovi dužine 15 metar, kod Branimira Urode M/B Partizan dužine 14 metara, kod Mira Markova M/B Radnik dužine 12 metara. Svi brodovi završili su pod upravom Kotara Šibenik i postali su državnom imovinom.[11]

Pod upravom Kotara Šibenik na mjestu današnjeg Brodogradilišta dovedeni su strojevi za obradu i elektro agregat te su djelatnici svih radionica počeli raditi zajedno na velikom škveru.

 

NAUKOVANJE I ŠIRENJE ZNANJA

Krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća broj brodograditelja je porastao. Neki su imali manje posla te su radi vlastite egzistencije krenuli su u potragu za mušterijama po obližnjim područjima. S druge strane, u Betinu su dolazili iz okolnih područja izučavati brodograditeljski zanat.

Neka od važnijih brodogradilišta u okolici nastala su ovako:

  1. godine je djed od Jadre i Romana Rančića iz Brbinja na Dugom otoku izučio zanat kod Pere Filipija Protova
  2. godine je Marko Markov iz Murtera na otoku Murteru izučio zanat kod Mate Filipija Protova. Osnovao je brodogradilište koje će pod vodstvom Markova nećaka Mira postati najvažnije murtersko brodogradilište na kojem će raditi veći broj brodograditelja. Miro Markov je izučio zanat u Biogradu kod Urodinih, koji su tamo doselili iz Betine. Miro se vratio u Murter prije završetka naukovanja jer je već tada postao vrstan majstor. Pred drugi svjetski rat osnovao je novi škver na području današnje Marine Hramina. Miro Markov je bio najcjelovitiji i najvještiji murterski brodograditelj, a kod njega je više generacija izučilo zanat.[12]
  1. godine je Paško Mihić iz Sali na Dugom otoku izučio zanat naučio kod Mate Filipova Protova.
  2. godine Anđelo i Dragutin Filipi su preselili iz Betine u Kukljicu na otoku Ugljanu i osnovali brodogradilište.
  3. godine je Božo Končurat iz Kali na otoku Ugljanu izučio zanat kod Mate Filipija
  4. godine se Tome Uroda preselio iz Betine u Biograd na Moru i osnovao brodogradilište.
  5. godine se Vicko Filipi preselio iz Betine u Šibenik i osnovao brodogradilište. Kod njega je zanat izučio Ignacio Stipaničev iz Sovlja.
  6. godine se Ante Filipi preselio iz Betine u Sukošan i tamo osnovao brodogradilište.

Pojedina od ovih brodogradilišta održala su se i do današnjih dana.

Posebnu priču čine brodograditelji koji su otišli raditi u Piran u Sloveniji. Poslije drugog svjetskog rata, iz Pirana su se masovno iselili Talijani. Brodogradilište u Piranu ostalo je bez radnika, pogotovo majstora brodograditelja. Krste Filipi Tošulov iz Sukošana je 1955. godine boravio kao kalafat u Istri i Piranu. Na njegov poziv iz Betine se preselilo u Piran 7 brodograditelja. Za preseljenje i rad svaki od njih je dobio vlastiti stan.

Slika 3. Gradnja Dugoga mula u Betini, iza 2. svjetskog rata

 

BETINSKI ŠKVER

Po nacionalizaciji formiralo se jedno veliko brodogradilište gdje je bio zaposlen veći broj radnika. Došlo je do naglog razvoja brodogradnje. Povećao se broj radnih mjesta. Nabavljeni su strojevi za obradu drva i metala. Formirane su kovačke, mehaničarske, tokarske, zavarivačke, električarske, užarske, jedrarske i ličilačke radionice. Brojni su bili i izvlačioci i priučni radnici. Proširene su radionice, teren škvera i navozi. Izgrađeno je veliko skladište za čuvanje raznih materijala poput drva, stakla, vijaka itd. Uz brodograditelje i administrativne radnike brodogradilište je imalo konstruktivni ured u kojem su se radile linije za nove brodove. Najveći broj zaposlenih je bio pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. U prosjeku je bilo zaposleno 150 ljudi različitih struka. Brodograditelja je bilo najviše zaposleno 1960. godine, njih 65. Betinski škver je bila najveća zanatska firma tog vremena, a u njoj su zaposlenje imali brojni Betinjani i Murterini, ali i ljudi iz daljih naselja.

Od 1949. do 1960. godine u Murteru je u večernjim satima djelovala Škola učenika u privredi gdje se obrazovalo više generacija vrsnih brodograditelja, tokara, mehaničara, električara i stolara. Brodograditelji naučnici su praktični dio nastave odrađivali na brodogradilištu. U prosjeku ih je bilo 25 na godini.

Slika 4. Radnici na betinskom Škveru 1960. godine

 

Kako se radilo na Škveru najbolje mogu dočarati kazivanja brodograditelja koji su tamo izučili zanat:

“Ne postoji ono što se nije na Škveru radilo. Od A do Ž. Radili smo Brseča, Lopara, Vinodola. To su sve brodi od 27 metri, 32 metra. Radili smo plivarice od 17 metri za Istru. Radilo se za Alžir, Ameriku, Njemačku… Kad smo radili za Tunis, svaka brigada (po 6 ljudi) je radila pet brodi. U tri godine se napravilo 20 brodi za Tunis. 80 kuterov smo napravili za vojsku”

Šime Jušić, brodograditelj

 

U školu se hodilo i učilo zanat na poslu. Zidali smo, gradili, prenašali materijal, brode navukivali, palili, svašta smo radili. Radili smo 5 sati, a 3 sata hodili u školu. Svaki dan, a u nedilju smo čistili mašine od planjotine, pilotine. Pilali smo balvane na duge pile. Imali smo šegun i sikire. Planje i bušilice smo pazili ka’ oči u glavi. Onda smo dobili tri makine i bansegu (tračna pila). To je došlo k’o svetinja jer više nije bilo pilanja na ruke. Bilo je teško, ali smo bili mladi. I po 50 kili bi nosili svaki.

Slobodan Jadrešić, brodograditelj

 

“Kao šegrti smo imali strogo određen broj sati. Ravnopravno smo sudjelovali u svim poslovima sa starijim majstorima. Osnovna zadaća učenika je bila da nosi balvane, valja ih, pila. Premještali smo i brodove. Takmičili smo se tko će više. Sve brigade su htjele biti bolje. Danas je drugačije, uči se po nekim edukativnim pomagalima, a čovik samo promatra. To je pasivno, neproduktivno. Ja sam cijeli život sudjelovao.”

Mile Jadrešić, brodograditelj

 

Neki od brodova građeni u slavnoj prošlosti Škvera su:

– Viking – obiteljska jedrilica od 8,53 metara dužine, za potrebe američkog kupca i prema postojećim nacrtima (napravljene su dvije serije po 8 komada)

– Valkery – obiteljska jedrilica, dužine kao i Viking, ali uz potpuno nove nacrte koji su odobreni od registra Bureau Veritas – Pariz (napravljene su tri serije od po 8 brodica)

–  za potrebe  Ministarstva ribarstva Alžira – 5 kom ribarskih koča dužine 20 m, kompletno opremljene sa svom potrebnom opremom (ugradnja 2 motora – po prvi put u paralelnoj izvedbi). Svi nacrti su također odobreni od  Bureau Veritas – Pariz

– za naručitelje iz Libanona izgrađena su 2 remorkera dna obloženog bakrom

– za potrebe istarskih ribara (Plava laguna – Poreč) napravljene su dvije ribarice tipa Bukva i Kapica dužine 18 m, koje su postale prototip u ribarskoj floti za ribolov u teritorijalnim vodama

– za potrebe luke Latakija u Siriji – 2 remorkera dužine 13 m

– za potrebe JNA izgrađeno je 80 kutera, 8,5 m dužine, s 2 jarbola

– za ribarsku flotu Tunisa izrađena je čitava serija leuta – 11 m (10 komada). Za vrijeme ovog posla dogovorena je suradnja Brodogradilišta i Tunižana, te je grupa od 8 radnika iz brodogradilišta radila u Tunisu na obuci izrade i popravka ribarskih brodova

– za ribarsko poduzeće Delamaris Isola – 2 ribarske koče tipa Dagnja – 17.50 m

– za isto poduzeće – rekonstrukcija 5 kabina na postojećim brodovima

– za ribarsku zadrugu Červar – 3 broda tipa Dagnja,  dužine 17,5 m

– za ribarsko poduzeće Pula – 3 broda tipa Svjetlica, dužine 17,5 m

– za ribarsko poduzeće Mirna Rovinj – 3 broda tipa Svjetlica dužine 17,5 m

– za ribarsku zadrugu Krnica 2 broda tipa Svjetlica dužine 17,5 m

– za ribarsku zadrugu Vrgada napravljene su novogradnje – Vrgada II  od 16m i  Vrgadinka od 15,70m

–  održavanje i rekonstrukcija ribarske flote ribarskih poduzeća – Riba Rijeka, Adria Kali, Mardešić Sali, Jadran Split

–  rekonstrucija turističkih brodova i jedrenjaka poduzeća Dalmacija Turist – Split  ( Dijana, Delfin, Meje, Marko Polo, Nirvana i drugi)

– rekonstrukcija dvotrupaca u trajekt za potrebe mještana Raba i PZC Šibenik

– izrada i rekonstrukcija torpednih čamaca za potrebe  Jugoslavenske ratne mornarice

– za ribarsku zadrugu Žirje napravljena su dva leuta

– za firmu Zelenilo napravljena je rekonstrukcija broda Borba, kasnije Pirovac

– za Nacionalni park Krka izrađen je brod za prijevoz turista

– za  Medicinski centar Šibenik izrađen je brod za medicinske usluge na otocima

–  za potrebe američkog kupca Smitha izrađeno je 5 motornih jahti dužine 11 m (dvomotorci) od vodootporne šperploče (i danas poznati Šmitovci)[13]

Tu zasigurno nije navedeno niti pola brodova što su se na Škveru radili, ali su zbog nekih razloga ostali istaknuti u kolektivnoj memoriji brodograditelja. Osim na Škveru, gotovo svi oni radili su manje brodove u vlastitim dvorištima te popravljali brodove honorarno izvan svoje kuće, u slobodno vrijeme nakon posla.

 

BRODOGRADNJA DANAS

Uvođenjem plastike u brodarsku industriju smanjile su se potrebe za brodograditeljima u drvu. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća naovamo gradnja drvenih brodova opada. Usprkos tome, Betina je ostala jednim od žarišta male drvene brodogradnje na Jadranu. Danas u Betini postoje brodograditelji koji su sposobni napraviti sve vrste malih drvenih brodova: tradicijske gajete, leute ili bracere, ali i suvremene jahte.

Na početku novog stoljeća betinsko Brodogradilište i marina zapošljava oko stotinjak ljudi, od kojih je 19 brodograditelja. Oni popravljaju veće drvene brodove i rade novogradnje. Aktivna su tri manja brodogradilišta: Ante Ljubomir Fržop, Mile Jadrešić i Ćirov škver u kojima se izrađuju i obnavljaju brodovi male i srednje veličine. Osim njih, honorarno brodove popravlja još šestorica brodograditelja.

U Murteru djeluje Marina Vinici, brodogradilište u vlasništvu Marka Bašića, u kojem se popravljaju i grade brodovi svih dimenzija te radionice Nikole Skračića i Mate Pleslića za manje i srednje brodove.

Slika 4. Gajete u betinskom mulu, 2015.

 

Činjenica je da su danas Betina i Murter postali sinonim za oazu drvenih brodova. Tu se još grade novi, stari se popravljaju, rade se kompletne rekonstrukcije gotovo raspadnutih brodova. Veliki poticaj novoj brodogradnji su regate na latinsko idro. U bližoj okolici danas imamo 8 takvih regata na kojima sudjeluje velik broj brodova. Na najbrojnijoj, murterskoj regati pojavi ih se čak do 80, što je velik broj usporedimo li  prošlogodišnju regatu s onom prvom, održanom 1998. godine kad se naziralo 7-8 jedara. Regate su sigurno glavni razlog zašto se brodovi danas grade i obnavljaju. Osim toga, drveni brodovi danas se većinom koriste za gušt, jedrenje i uživanje. Rijetki su naručioci koji ih kupuju zbog potrebe. Od prve regate do danas izgrađeno je i rekonstruirano dosta brodova. Neki od njih su: gajeta Kurnatarica, Condura Croatica, bracera Gospe od mora, gajeta Cicibela, gajeta Baba Tone, gajeta Modravarka, leut Gušte, leut Orlić,  gajeta Mati Jezerka, gajeta Marina Betina, gajeta Lipa moja, gajeta Beba, gajeta Košte, lađa Marinka, falkuša Palagruža, falkuša Mikula, gajeta Baba Majo, leut Nikola te brojni drugi.

I u ovom trenutku u svim betinskim brodogradilištima se gradi, a naručitelji čekaju na red. Glede narudžbi u budućnosti smo optimistični, a predstoji nam se  potruditi da se više mlađih ljudi uhvati ovog zanata.

 

LITERATURA

Filipi, Goran, 1997. Betinska brodogradnja – etimologijski rječnik pučkog nazivlja, Zagreb

Juran, Kristijan, 2008, Otok Murter u razdoblju mletačke uprave (1412.-1797.), doktorski rad, Zadar.

Juran, Kristijan, 2017. Otok Murter u 16. i 17. stoljeću, Murter

Juran, Kristijan, 2018, Dolazak korčulanskih kalafata na Murter i druge sjevernodalmatinske otoke u 18. stoljeću, neobjavljeno.

Juraga, Ivo, 2016, Kratki spomen o murterskoj brodogradnji, brodograditeljima i kalafatima, neobjavljeno.

Skračić, Vladimir, 2003, Kurnaska gajeta – sveti brod, Čakavska rič XXXI br. 1-2, Split.

Šandrić, Šime, 2002, O povijesti brodogradnje u Betini, neobjavljeno.

 

 

KAZIVAČI

 

Balin Ante Nijemac, rođ. 1932.

Jadrešić Milan, rođ. 1949.

Jadrešić Slobodan, rođ. 1932.

Jušić Šime, 1936. – 2015.

Šandrić Šime, 1922. – 2015.

 

[1] Juran 2017, 60

[2] Juran 2017, 62

[3] Juran 2018.

                   [4] Juran 2018.

                   [5] Matica krštenih 1719. – 1838., Župni ured Betina,

[6] Juran 2018.

                   [7] Ibid.

[8] Zapisnik čestica zgrada 1825, Murter-Betina, Državni arhiv Split

[9] Elenco delle case del comune di Morter-Betina 1879 i Popis posjeda 1883, Državni arhiv Split

 

[10] Delatnost brodogradilišta i škverova (od 31. oktobra 1926. do 31. oktobra 1927.), Državni arhiv u Šibeniku

[11] Šandrić, 2002. 2.

[12] Juraga,2016. 2.-3.

[13] Iz kazivanja Šime Šandrića, Ante Balina Nijemca i Šime Jušića

Ova stranica koristi cookies (kolačiće) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnjim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića Više detalja

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close